-Piše: Vuk Vuković
Zahvaćen beskrajnom, samodestruktivnom i besciljnom mašinerijom, postsavremeni svijet je uveliko dekontekstualizovan, nagnan da se suoči sa vlastitim prividom u kome je, opet, sve osuđeno da se tretira kao ružičasto i imeprijalno, zavodljivo i operativno. Između berzanskih suludih brojki i detektivsko-erotskog perja... Da, surovost ničim neodrživog tržišta nameće antihumana, krajnje ponižavajuća pravila.
U toj, dakle, sadizujućoj igri ima nečeg, zaista, beketovskog: mumlanje i bauljanje, ponavljanje i samoparodiranje, sve to je sastavni dio naše anatomije božanskog neuspjeha. Pa ipak, zar se nihilizam svemu poslednji ne smije jer je otpočetka otvoreno sagledao i prihvatio onu poraznost oplođenu u svakoj ideji? Imanentni plan nije drugo do dostojanstven način da se smrti ništa ne pridoda što ona već nije objavila da jeste.
Nesumnjivo, zlo je osovina banalnog, ali kao takvo, ono se još nije priznalo, postavilo na svoje mjesto i imenovalo... Proces degradiranja prožet je onim idiotskim, površnim i animalnim; uz to, zlo ima nešto mehaničko: nacizam je kombinacija zaostalosti u kojoj narasta koeficijent mržnje. U potrazi za avanturom oslobođenom pritiska kakav se otkriva u potrebi da se nabije što bolji rezultat (to je samo jedan od načina da se bar za trenutak umakne očinskoj figuri koja podjednako pripada Religiji kao i Psihoanalizi), svjesno se prepuštamo padu u vještačko: putem narkotika ili uz pomoć video-igrica, mi se trzamo iz zatomljene praznine koja nas odasvud opsjeda.
Kao adolescentna civilizacija, nad kojom se vrši ekstremni eksperiment – trvda racionalizacija stvari, logično je da nam je imaginarno polje zakržljalo, da od sebe emitujemo infantilne snove. Samim tim što nas je do krajnjih granica strah od sazrijevanja, za očekivati je da prihvatamo ideologiju velike cenzure!
Bez ideje koja bi prihvatila rizik da se ide na sve ili ništa (nešto poput paskalovske opklade), predstavnici smo nečega što nema šta uložiti, što je a priori neinteresantno i u svim varijantama mučno predvidljivo. Međutim, ta vrsta duhovne plitkosti jeste zapravo otvor u koji postmoderni svijet penetrira do iznemoglosti; od filma ka fiktivnom kapitalizmu, evo nas svedene na kulturu stripa i smrti.
Naša predstava moći odveć je djetinja: trijumf slike koja se uprazno emituje! Univerzum je plagijat jednog tamnog, haotičnog i odbačenog bića! Jednostavno – prva proba je uvidjela da program sadrži kobnu grešku koju nazivamo Život...
Mentalni prostor je jalov, zastrašujuće malen i zastrašen da bi se jednom usudio krenuti u misiju koja za zadatak ima preispitati želju, osloboditi snagu i prepustiti se slobodi metafizike neizvjesnog. U tome je tajna novca: njegova nepostojanost pokreće svijet, izmišlja ga na svakom mjestu u svakom trenutku, poput ekrana koji je apsorbovao sadržaj materije da bi je nazad izbljunuo apsolutno praznu. (Kako, ipak, smjela zamisao: prolaziti se kanalima nesvjesnog boga i realizovati se u uvijek već izmičućem govoru. Pretpostavljati postojanje Drugog koji je neimenljiv i nepredstavljiv, koji je građa od – sna i smrti. Upravo i samo zato virtuElno dominira na svim nivoima, budući da nas je izvrnulo spolja, uputilo nas je na „pustinju realnog“ gdje se svaki događaj unazad prema sebi odmotava. Ne, to nije vječni život, već filmska traka koja na bijelo platno baca blijede snimke.)
Dospjeli smo dotle pa se više s ničim ne možemo uporediti, bezazleni, zatupljeni, anđeoski lakomisleni, ujedno smo holivudski menadžeri i hemijski isfabrikovani modeli, aseksualne reklame i destilovane religije, zeleni žanrovi i dizajnerska, brza super rješenja... Bajkovito pražnjenje koje sebe pretpostavlja kao kakav podatak! Cinično nebo (plava rupa!) doživljava vrhunac: startovali iz katakombi, ovjeravamo u bazenu!
(Dolazi vrijeme u kome Psihoanalizu poražava fantastična igračka (koja govori, sanja i vodi ljubav), robotizovani diskurs koji neprekidno refrenuje jedne te isto, da je bijelo, u stvari prazno, i obratno.)